Osvrt jedne volonterke

Već dugo vremena dolazim petkom na druženja i projekte u Društvo multiple skleroze Dnž kao volonterka, još od svoje petnaeste godine. U početku je to bilo rijetko, u zadnje vrijeme sve češće.

 Zanimljiv je program udruge zbog raznovrsnosti, jer za svakoga se nađe po nešto, od psihologinje Silvije, svećenika don Jerka do kineziologa Karmele, Anite, Sandre ili slikanja koje volimo, ali ono što je konstantno su ljudi, teme i dinamike, a uvijek je tu i poznato lice zbog kojeg se osjećate kao doma i uz sve promjene - Patricija.

 S obzirom na tešku dijagnozu članovi se jako dobro drže, vidi se da im godi biti među ljudima koji ih razumiju iako cak i s istom dijagnozom imaju različite posljedice i nalaze se u različitim stadijima  bolesti.

  Funkcioniraju kao jedan tim. Jedni druge guraju naprijed, nasmijavaju i slušaju jedni druge. To je potpora koja je nezamjenjiva.

 Ponekad iz udruge izađem napunjena energijom, lijepim pričama i inspiracijom, a ponekad malo umorno i istrošeno. To je sve normalno jer želim da se oko mene svi osjećaju ugodno i dobro. Puno puta članovi pomognu i meni kada sam pod stresom, ili tužna. Uvijek mi upute lijepu riječ i osjećam se voljeno, dovoljno i prihvaćena kao dio ekipe.

U Udruzi ima različitih karaktera. Ima, neću reći „sebičnih ljudi“, ali ljudi koji su došli samo da se njih čuje, a s druge strane ljudi koji su povučeni i samo su došli slušati. Tako ih ja vidim. Ima ljudi koji prebacuju negativnost, ali ne namjerno nego da izbace bol iz sebe, a ima ljudi koji svih dočekaju s najvećim osmijehom na licu i dignu atmosferu jednom šalom. No kada se sve to zbroji i oduzme oni jedni druge dovode u balans i mijenjaju.

Na sastancima su teme aktualne i pokušava se članove što više informirati i motivirati da iskoriste svoja prava. Puno puta sam primijetila koliko ovise o potpori jedni drugih kako bi se zauzeli za sebe. To su ljudi, koji imaju teške životne priče koje treba čuti, ali većina zajednice to omalovažava ili ne vidi, zato ovakvi sastanci i jesu bitni da im se to ukaže.

 Ono što osobno smatram najbitnijim je da ljudi shvate da ima stvari većih od njih samih jer ponekad su previše u svojoj glavi što je razumljivo, ali nije nimalo stabilno ukoliko žele vidjeti da imaju cijeli život i mogućnosti i uz to sto su bolesni. Ovo bih im voljela najviše olakšati.

Oboljeli od Ms-a su heroji koji se svakodnevno nose s bolovima i strahovima s kojima se većina ljudi ne može poistovjetiti te uz to i dalje žive i ne posustaju. Ipak, postoje iznimke kojima ne ide tako glatko, ali zato i jesmo tu. Baš zato što je situacija tako delikatna, pozicije, priče unutar udruge su jako dirljive i intenzivne.

 Mislim da u udruzi ima puno ljudi koji su od povjerenja i spremni se boriti za sve oboljele od Ms-a i voljela bih da su članovi svjesniji toga.

 Udruga potiče ljude na socijaliziranje i u slobodno vrijeme, ali ne bi trebala biti shvaćena kao da joj je to jedina svrha. Povezala je ljude i živote, stvorila doživotne prijatelje i mislim da je svima drago vidjeti kako je pozitivno utjecala na članove. To i je glavna ideja, obogatiti živote. Problem nastaje kada se to ne iskorištava i u  privatnim životima nego je samo asocirano uz udrugu, ali mislim da se i to počelo osvještavati i vodi prema poboljšanju sveukupne kvalitete života članova.

Za biti volonter treba imati debelu kožu da bi se ispravno navigirali odnosi s članovima i uspostavile vlastite granice što i nije baš lako uvijek, ali uz praksu je sve moguće. Treba naučiti udaljiti se i ne shvaćati sve pre osobno. Glavna dilema voditeljice, volontera i zaposlenika mislim da je grižnja savjesti kada postavljamo vlastite granice. Znači li to da ne obavljamo svoj posao kako treba? Kada je u pitanju rad s osobama s invaliditetom tu je tanka granica, ali mislim da se svi trebamo držati principa da ako želimo uliti u nečiju čašu prvo trebamo imati dovoljno u našoj kako bismo uopće imali što dati.  

Ali ono što je najvažnije je da  volja postoji i s jedne i s druge strane, ili… tu smo zajedno…

 Anja Klečak